Odakle dolaze misli?

Ako je razmišljanje slično mentalnom treningu, onda su misli poput ponavljanja, a ljudi mogu mnogo toga. Običan čovjek može razmišljati o četiri do osam misli u minuti. To je broj od nekoliko hiljada misli svaki dan. Bilo da smo toga svjesni ili ne, stalno razmišljamo. Ali, odakle dolaze misli?

Misli nam mogu doći u raznim oblicima. Mogu biti spontane ili namjerne. Također ih mogu izazvati asocijacije koje povezujemo sa određenim objektima ili iskustvima.

Obično ne razmišljamo aktivno o svojim mislima, samo upadnu u naše glave niodkuda. U mogućnosti smo da ih artikulišemo drugima pomoću riječi i akcija, ali rijetko smo istinski svjesni kako (ili zašto) mislimo.

Fizički gledano, naše misli možemo pratiti do našeg mozga. To je određeno objašnjenje, do neke mjere, jer su naše misli (i naše ponašanje) rezultat fizičkih i hemijskih procesa u našem tijelu.

Prema nekim tumačenjima, to znači da su svi pojedinci konačno definisani svojim mozgovima. Međutim, ako je to slučaj, kako nešto nematerijalno poput misli nastaje iz nečega materijalnog poput mozga? Šta se tačno dešava?

Kartezijanski dualizam

Mnogi veliki mislioci su razmišljali o ovom pitanju. U 17. vijeku, francuski filozof Rene Descartes bavio se prirodom uma.

Descartes je smatrao da je um odvojena, nematerijalna supstanca od mozga. Njegov pristup interakciji uma i tijela naziva se Kartezijanski dualizam.

Prema njegovom gledištu, um upravlja mozgom, komunicirajući putem epifize. Kada osoba umre, njen um nastavlja da opstaje. Descartesova perspektiva pokazala se izuzetno uticajnom.

Međutim, stvari su se promijenile u 18. vijeku kada je medicinska nauka počela otkrivati ulogu mozga u našem razmišljanju. Daljnji tehnološki napretci pokazali su fizičku osnovu za nastanak naših misli.

Električni signali i misli

Savremena neuronauka opisuje mozak koji je uglavnom sastavljen od neurona. Neuroni su ćelije koje komuniciraju generisanjem električnih impulsa.

Ljudski mozak sastoji se od otprilike 86 milijardi neurona. Naši mozgovi su povezani poput električnih kola. Neuroni oslobađaju hemikalije nazvane neurotransmiteri koji generišu električne signale u susjednim neuronima.

Ti signali zatim putuju duž hiljada neurona, generišući misli. Naša individualna ličnost povezana je sa našim neuronskim obrascima.

Mozak neuroni električni signali

Foto: Vecstock

Kada se sekvenca neurona aktivira, ona jača taj obrazac. Zato jedna osoba ima tendenciju reagovati na sličan način u sličnoj situaciji – do neke mjere, mi smo predvidljivi.

Pamćenje također može biti povezano sa fizičkim procesom, posmatranim spolja kao molekularne promjene u neuronskim vezama. Promjena u obrascu aktivacije značila bi nove misli i novo ponašanje.

Naš um, koji se sastoji od svih naših misli, funkcionalni je proizvod našeg mozga.

Ova fizička teorija i dalje ostaje dominantna do danas, ali ima i kritičara. Čisto fizički pogled smanjuje naše postojanje, identitet i ličnost isključivo na događaje u našem mozgu.

Kritičari tvrde da to podriva naše razumijevanje “slobodne volje” i ne uspijeva objasniti subjektivno, svjesno iskustvo – koje filozofi nazivaju “qualia” (kvalia).

Pomoću neuroimaginga (oslikavanja mozga) možemo pratiti neuronsku aktivnost i zabilježiti šta mozak radi kada, na primjer, okusimo jabuku.

Međutim, da li to zaista obuhvata kako je to okusiti jabuku – iskustvo koje imamo kada to radimo? Za neke, električni signali i neuronski obrasci ne mogu potpuno objasniti punu ljudsku dimenziju.

Neki teoretski pristupi

Ovo otvara vrata drugim idejama o porijeklu misli i odnosu uma i mozga. Postoje neki posebno značajni teoretski pristupi.

Dualizam svojstava

Jedna od tih teorija naziva se dualizam svojstava – teorija koju je iznio i popularizovao australijski filozof David Chalmers. Ona tvrdi da postoji samo jedna supstanca – fizička vrsta – ali da arhitektura mozga generiše mentalna svojstva koja nadmašuju fizički mozak.

Jedna verzija ovoga je emergentni materijalizam – ideja da se nove osobine mogu “pojaviti” iz određenih složenih struktura. Prema ovom gledištu, um je više od samo fizičkih procesa u mozgu, ali ipak je povezan sa njim.

Dualizam supstance

Druga teorija je dualizam supstance, što je opet ono za šta se zalagao Rene Descartes. Ideja ima dugu tradiciju u filozofiji, vodeći nas sve do obala antičke Grčke.

Iako Platon nije bio dualist supstance na način na koji mi razumijemo taj pojam, on je vidio svijet u fizičkim i nefizičkim terminima.

Pitao se o našoj sposobnosti da znamo i razumijemo stvari koje ne postoje u fizičkom svijetu – na primjer, savršene geometrijske oblike.

On je tvrdio da mora postojati viši svijet, svijet ideja ili formi. Prema njemu, fizički objekti su samo nesavršene aproksimacije (približnosti), umjesto pravih, savršenih stvari.

Iz ove ideje lako se dolazi do dualizma supstance – popularnog koncepta tokom hiljada godina. Hrišćanski mislioci koristili su ga kako bi napravili razliku između tijela i duše i objasnili kako duša može preživjeti smrt tijela.

Zastupnici dualizma razilazili su se u vezi odnosa između duše i tijela. Njemački polimat Gottfried Wilhelm Leibniz zagovarao je neobično rješenje tvrdeći da se fizički svijet našeg tijela i nefizički svijet naših misli samo prividno međusobno djeluju. U stvarnosti, oni su sinhronizovani i odvijaju se paralelno.

Kako? Pa, prema Leibnizu, odgovor je jednostavno: Bog.

Teorija idealizma

Na kraju, postoji teorija idealizma. Ova ideja često se povezuje s Platonovim dualizmom, ali je dobila popularni izraz u djelu biskupa Georgea Berkeleyja u 18. vijeku i opstaje i danas kao “panpsihoizam” – gledište da je svijest fundamentalna za stvarnost.

Sve ovo nas vraća tamo gdje smo počeli. Odakle dolaze naše misli? To je teško pitanje, a definitivan odgovor ostaje nedokučiv.

S jedne strane podjele nalazimo dualiste, koji vjeruju da su um i mozak odvojeni. Bilo da su to odvojene supstance ili je um posebno svojstvo koje proizlazi iz fizičkih procesa u mozgu.

Možda vas zanima: Ljudski mozak i njegove skrivene mogućnosti: Možemo li ih otključati?
Sa druge strane nalazimo fizikaliste, koji vjeruju da je um mozak. Misli su samo elektrohemijski procesi – ništa više i ništa manje.

A onda postoje idealisti, koji misle da je sve um! U kojem taboru se nalazite? Dualist, fizikalist ili idealist, ili negdje između?

Pandorina kutija

Na kraju, pokušavajući odgovoriti na tako veliko pitanje, lako možete otvoriti Pandorinu kutiju punu novih pitanja i, pa, misli o mislima.

Pandorina kutija

Moguće je da, sa našim trenutnim istraživanjima i znanjem, jednostavno ne možemo sa sigurnošću znati odgovor. Možda se ne može svesti na jedan pojednostavljeni koncept – naše svakodnevno iskustvo je jednostavno previše kompleksno da bi se ograničilo na jednostavnu ideju.

Sa druge strane, mnogi vjeruju da ćemo jednog dana imati tako čvrsto razumijevanje ljudske svijesti da ćemo je moći reproducirati po želji.

Tu već ulazimo u područje digitalnih prenosa uma i umjetne inteligencije. Prenos uma putem digitalnih kopija može se pokazati kao najbolja opcija za postizanje besmrtnosti; spremanjem misli na server kada mozak više ne funkcioniše.

Sa vještačkom inteligencijom, prava priroda razmišljanja postaje ključno etičko pitanje. Jer, ako se misli ikada mogu kontrolisati i stvarati… onda ko ih posjeduje? Kako bismo onda trebali gledati na vještačku inteligenciju koja razmišlja?

I šta se događa ako umjetno stvaranje misli ikada nadmaši prirodne, neuronske putanje unutar naših fizičkih glava?

Misli su svakako nešto o čemu treba razmisliti. No, jednako tako, možete li previše postavljati pitanja o sebi? Za sada, ovo je čvrsta biološka i neurološka nauka koja se susreće s ezoteričnom i nepoznatom filozofijom.

“Odakle dolaze misli?” je misao koju možda često ne razmatrate… a ipak je ključna za svaku drugu misao koju ste ikada imali i koju ćete ikada imati. Jer, bez onoga što nam pružaju misli, svi bismo bili beživotne, uniformisane i neoriginalne ljušture bez mnogo toga.

Foto naslovnice: Pete Linforth sa Pixabay